“Kada je Márko imao dvije godine, udario ga je konj u polju. Zadobio je traumatsku ozljedu glave. Mozak se upalio, a oštećene su i moždane opne. Otišao je u bolnicu gdje je operiran. Bio je u svjesnoj komi 3 mjeseca. Liječnici su dječaka pustili kući znajući da će mu spasiti život, ali ne žele stvarati lažne iluzije: gotovo je potpuno izgubio svoje kognitivne sposobnosti i misle da se Márk više nikada neće vratiti pokretnost njegovaih stopala.
Mária je čula za novu metodu od razvojne učiteljice i odlučile su je isprobati. Márk se tada počeo mijenjati u pozitivnom smjeru. Znao se gušiti, nije mogao pravilno disati, nekoliko puta je imao visoku temperaturu a sada mu se normaliziralo disanje, noći provodi u mirnom snu, a i prisutnost groznice je prošlost. Njegov hod i držanje postali su mnogo stabilniji. Nakon nesreće, dijete nije moglo pokazati svoje emocije, znakove ljubavi, nikada se nije nasmijalo. Danas grli sve koje voli i smije se s roditeljima. Počeo je bolje razumijevati, sada razumije i govor svojih roditelja, te se sve vještije izražava i može razumjeti što želi sa svojim roditeljima. Učitelji defektolozi također su primijetili Márkov veliki skok i jako su sretni zbog toga. Kroz pozitivne promjene on i obitelj postali su stabilniji.
– Ako je njemu bolje, i nama je bolje. Ovako je otac formulirao što ova promjena znači za njih.”
